vjetski dan sigurnosti pacijenata koji se obilježava 17. rujna trebao bi biti više od datuma u zdravstvenom kalendaru. Za Hrvatsku i CEE regiju može biti prilika da postavimo zahtjevnije pitanje: jesmo li pacijenta doista postavili u središte zdravstvenog sustava ako njegovo iskustvo još uvijek nedovoljno koristimo kao podatak, a njegov glas kao instrument oblikovanja zdravstvenih politika?

U europskom zdravstvu događa se važna promjena. Uspješnost sustava više se ne procjenjuje samo brojem liječnika, postupaka, hospitalizacija ili uloženih eura. OECD kroz Patient-Reported Indicator Surveys – PaRIS uvodi ono što je zdravstvenim sustavima dugo nedostajalo: usporediv odgovor samih pacijenata na pitanje – što je zdravstvena skrb proizvela u mom životu i kako sam je doživio?

Prvi ciklus PaRIS-a obuhvatio je više od 107.000 pacijenata i 1.800 ordinacija primarne zdravstvene zaštite u 19 zemalja. Čak 80% ispitanika starijih od 45 godina živi s kroničnim bolestima. PaRIS zato ne mjeri samo zadovoljstvo, nego kroz PROMs i PREMs prati fizičko i mentalno zdravlje, kvalitetu života, sposobnost upravljanja vlastitim zdravljem, koordinaciju i person-centredness skrbi te povjerenje u zdravstveni sustav.

To je važna promjena paradigme: od mjerenja onoga što je sustav napravio prema mjerenju vrijednosti koju je skrb stvorila za čovjeka. OECD pritom nalazi povezanost boljeg iskustva skrbi s boljim zdravstvenim ishodima.

Hrvatska nije sudjelovala u prvom ciklusu PaRIS-a, dok jesu, među ostalima, Slovenija, Češka i Rumunjska. S razvojem Cycle 2 za razdoblje 2025.–2030., legitimno je nadati se i pitati treba li međunarodno usporedivo mjerenje PREMs-a i PROMs-a postati dio budućeg hrvatskog (i regionalnog) health-system performance frameworka.

No mjeriti iskustvo pacijenta samo je pola posla. Druga polovica jest pitanje utječe li to iskustvo na odluke.

Tu je European Patients’ Forum (EPF) Barometer 2026 posebno poučan a u njemu je svoj kvalitetan doprinos dala i Koalicija udruga u zdravstvu (KUZ). U 23 analizirane zemlje samo 22% organizacija pacijenata navodi da ih se konzultira vrlo često, 35% redovito, 35% povremeno, a 9% rijetko. Hrvatska je svrstana u model „regular but partially structured engagement“: postoje radne skupine, odbori i konzultacije, ali njihov utjecaj na konačne odluke nije uvijek konzistentan.

To je možda i najvažnija dijagnoza naše sljedeće faze razvoja: problem više nije samo prisutnost pacijenata (patient presence), nego i utjecaj pacijenata (patient influence).

Srednja i istočna Europa pritom ima dodatni izazov kapaciteta. EPF nalazi da gotovo 40% analiziranih zemalja ima pristup dvjema ili manje vrsta programa jačanja kapaciteta organizacija pacijenata, dok u Rumunjskoj, Mađarskoj, Srbiji i Bugarskoj takvi programi prema Barometru uopće nisu dostupni. U CEE-u, Baltiku i na Balkanu potrebe su zato još uvijek snažno usmjerene na temeljne kapacitete – advocacy, governance, financiranje i komunikaciju.

Ali Hrvatska pokazuje i da uključivanje može proizvesti mjerljivu promjenu. EPF kao europski primjer dobre prakse navodi upravo Koaliciju udruga u zdravstvu (KUZ) i slučaj multiple skleroze: zagovaranje pacijenata, uz struku, pridonijelo je promjeni kliničkih smjernica i ranijem početku liječenja, dok su organizacije pacijenata sudjelovale i u razvoju referentnih centara za rijetke bolesti.

To je ono što bismo trebali početi mjeriti: ne koliko je pacijenata sjedilo za stolom, nego koliko je odluka bilo kvalitetnije zato što su sjedili za stolom.

Zato Svjetski dan sigurnosti pacijenata vidim kao priliku za novu hrvatsku policy agendu. Pacijente treba uključivati ranije – u oblikovanje strategija, HTA, puteva pacijenta, digitalnih rješenja i pokazatelja kvalitete. Njihovo iskustvo treba sustavno pretvarati u PREMs i PROMs, a sudjelovanje pratiti kroz access, timing, influence, transparency, capacity i impact.

U okviru inicijative Health Huba „OECD i budućnost hrvatskog zdravstva“ upravo zato želimo napraviti sljedeći korak.

Ne samo dati pacijentima glas – oni ga već imaju u značajnoj mjeri (iako uvijek možemo težiti boljem). Želimo izgraditi zdravstveni sustav koji taj glas zna čuti, pretvoriti u podatak i, konačno, u bolju odluku – i sveobuhvatnu zdravstvenu politiku.

Jer zrelost people-centred zdravstvenog sustava neće se mjeriti brojem puta kada smo pacijente konzultirali, nego dokazima da se zdravstveni sustav promijenio zato što smo ih uključili.